Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
samo sam još htjela reć hvala svima koji su mi komentirali. oprostite kaj priča neće bit završena, jbga, nema mi smisla pisat više ni jedan post, možda povremeno svratim pa napišem koju priću, neda mi se više ništa reć, pa opet ostavljam pozdrave svima. eto završetka priće i to ti je život: prvo umire Xanax, namjerno se predozira, pa Hope i Antrax prekidaju na neko vrijeme, pomire se, pa Hope umre, netko joj podvali smeće umjesto droge, poslije si Antrax prereže žile. ak netko oće čitat nk mi javi dam mu bilježnicu. neznam zašto prekidam s pisanjem bloga, ali dopizdilo mi je to da ja pišem, a nitko ne šljivi. |
jesnostavno previše očekujem od sebe i drugih. pouka mog života. opet imam onaj osječaj, hvala bogu da sam krajačici dala žilet. ovo je vjerojatno zadnji post koji ću napisat. mislim, neću više pisat priče, ko oče nek izvoli: korisničko ime: Mistery of life, lozinka:maya pozzz |
eto, neću napisat priću, nema smisla pretvarat se da je sve ok kad nije. ja nemam niš protiv toga kaj si radila, kaj radiš i kaj češ tek napravit. imam protiv toga kaj ti to ne prihvačaš, i optužuješ se za svaki kurac koji se dogodi. nemoraš se opravdavat, sve kaj ti meni kažeš ja to podsvjesno znam. YOU WILL FIND A GATE THAT'S OPEN EVEN KNOW YOU'RE SPIRIT'S BROKEN. Maddona, ona turska pjesma za koju neznam kak se zove. zašto se želiš svađat samnom, ko da sam ti najgori neprijatelj? zašto će ti ovaj vikend bit najgori? molim te reci mi takve stvari, znaš da mi je uuuužasno jakkko stalo do tebe i ne želim te izgubit. nikad pa ni tad. ako ja mogu nešto promjenit, reci, promjenit ću. užasno me povrijedilo to kaj si rekla da je jedino nadica mislila da ti možeš postić nešto, jer znaš da i ja to mislim. i kad si rekla da nemaš skim pričat, to kaj ti neželiš samnom pričat to ne znaći da nemaš skim, nego da ne želiš. sad više neznam kaj da ti napišem osim da sam sad fakat u kurcu zbog toga kaj si napisala.volim te, ako to neznaš. |
...nekako ju je uspjela vratit u život... i ostala je uz nju nekoliko dana... roditelji su mislili da je na izletu... kada se probudila, obečale su si da više nikad neće uzeti ništa... Antrax se držala toga, Xanax nije... i tako ju je Antrax jednog dana vidjela kako ušmrkava koku, a zatim se ljubi sa Iskrom... nije to mogla podnjeti... istrčala je van... nije mogla vjerovati da joj je Xanax to napravila... otišla je na onaj most i tamo do dugo u noć... prekopavala je džepove tražeći nešto za smirenje... nije našla ništa, osim male, plišane kravice, koju joj je Xanax poklonila... rasplakala se i htjela baciti dokaz njihove ljubavi... ali nije mogla... nešto nevidljivo ju je vezivalo za tu igračkicu... jednostavno ju je zagrlila i krenula kući... bilo je to prije 5 godina... stara rana je opet zapekla jer je u novinama pročitala da se Xanax ubila... predozirala se... a sve zbog Antrax... koja joj nije mogla oprostit... nije mogla progutat svoj ponos... tek joj je tad uspijela oprostit... počela je izlazit sa drugima... i našla novu curu... našla je novu drogu... Hope... tak joj se cura zvala... ali tad je za Antrax bilo prekasno, a ona to nije znala... jedan dan se jednostavno nije digla iz kreveta... nije mogla... nije znala tko je... ni gdje je... navečer se trebala nać sa curom na kavi... došla je na dogovoreno mjesto... i zaboravila s kim se treba nać i u kolko sati... Hope je kasnila pola sata, ali Antrax to nije znala... kad je Hope došla samo joj je rekla da idu na kavu i da će joj sve objesnit... i objasnila joj je... nije znala kako doć do doma... Hope ju je morala doslovno odnjet doma... Antrax nije mogla sama, cijelo vrijeme je "zujala" i grebala se po rukama...Hope je znala da su to znaci teške apstinencijske krize... kad su došle kod Antrax, Hope ju je odnijela u krevet i zagrlila ju... Antrax je cijelo vrijeme uspaničeno gledala oko sebe... sve dok nije primjetila da ju Hope drži čvrsto zagrljenu i ne namjerava ju pustit... |
Vjeruj u nas... da vjeruj... preživjet ćemo sve... vjeruj... sve svađe će završiti... vjeruj... sve što nas je zadržavalo... vjeruj... ništa nas nemože zaustavit... vjeruj... idemo daalje... vjeruj... bez okretanja... vjeruj... pogledaj van... lijepo je... svaki dan je lijep... i traje dulje... vjeruj mi... bit će bolje... za nas... za sve... vjeruj mi imamo razloge... za sreću... napokon je i nama dobro... napokon... došlo je lijepo vrijeme... za nas... tolko toga... smo prošle... lošeg i dobrog... ali idemo dalje... don't look back... it hurts... nemoj gledati unatrag... to boli... prošlost je... zaborav... gledaj naprijed... voli me... voljet ću i ja tebe... volim te... i voljet ću te... uvijek... i zauvijek... budućnost je pred nama... bolja... ili lošija... nije bitno... ako smo zajedno... sve je lagano... sve se može... kad se hoće... želiš li provesti vrijeme samnom?... ja stobom želim... jesi li ti sretna?... ja jesam... želiš li živjeti?... ja želim... želim... hoću... mogu... živi život kako znaš i umiješ... ali ŽIVI ga... misli na lijepe male stvari... kad ih počneš zamječivat... život postaje lijepši... i sretniji... ja živim takav život... gledam na sve sitnice... lijepe... ili ružne... danas sam napravila dva dobra dijela u 15 minuta... nije mi bilo teško... zapravo sam ih napravila sa smješkom na licu... i dan mi je odmah lijepši... sa smješkom hodam kroz grad... kroz svoj život... neki su stvoreni da gube... ali ne i mi... borimo se... same... ako treba protiv svih... nije bitno... dok si uz mene... borit ću se... krv se lije suza nema... ha... i feel the pain of the broken soul, wounds that just won't heal, no one knows, not even you... Mind of a wonderful... život je lijep... samo ga moramo prihvatit... i ić dalje... sve se može srušit u jednoj sekundi... CARPE DIEM... iskoristi dan... život je kratak... ne okreći leđa ljudima... slušaj ih... jer u hrpi gluposti kojih če ti napričat... uvijek postoji nešto pametno i važno... nešto kaj se treba pamtit... vjeruj mi... vjeruj u nas... i budi živa........ posvećeno Nasti |
...subota...pripremao sam se za taj dan...nije istina da ako to odmah ne napraviš, nečeš nikad...potrudio sam se da me nitko ne uznemirava taj dan...čistačica dolazi u utorak, tada će me pronaći...ne, ne smijem više razmišljat... |
Zašto ona nesmije van, zašto uvijek nesmije ili nesmijem? Ne želim više takve zabrane, kak je isto da je zabranjeno pit, pušit i drogirat se s tim da ti je zabranjeno ić van? ne, dosta mi je toga... fali mi ... sve od prije... ali opet, neke stvari se nemogu vratiti... za neke mogu reč hvala bogu, a za nekima tugujem... a joj... opet bedovi... ma jebiga, takav je život... neznam, podnjet ću težinu udarca tuge, ali samo na kratko... kasnije mi ništa neće preostat... samo tuga i jad... žaljenje, za onim kaj je bilo i za onim kaj je moglo bit... mogla sam bit normalno djete... voljeti normalno... zaljubljivati se svakih mjesec dana... brinuti se oko škole i oko svega normalnog... ali neeeeeeee... nemrem ja lakšim putem, uvijek sve težim... težak put, a postaje i još teži... neznam kak da ga olakšam... lažem sama sebi... znam kako, ali ne želim znat... znam, ali ne želim... zašto ne želim? jednostavno... neželim jer mi je kakti lakše ovak... nekad i je... nekad i nije... hm... previše toga me smeta... previše toga me privlaći... smeta me to kaj me privlaći... privlaći me to kaj me smeta... i tako u nedogled... kak da izađem odavde... PUSTITE ME VAN, ŽELIM BITI KAO I PRIJE!!!!!!!!!!! ne želim biti zarobljena u osječajima koji su jednostavno prekomplicirani za mene, prejaki... a ne stišavaju se niti mrvicu ne odlaze... ostaju i povečavaju se... svakim danom sve više... a ja polako tonem između njih... i nitko to ne primječuje.............. |
... Tako ju je Xanax uvela u začarani svijet droge... nastavile su uzimati sve žive droge koje su mogle naći... travu su pušile svaki dan... a onda su došli zimski praznici... Antraxini roditelji su išli na skijanje... njoj se nije dalo i uspjela ih je nagovorit da ostane, ali da joj ostave nešto novaca za poklone i hranu... na pameti su joj bile dvije stvari: Xanax i droga... dogovorile su se da će Antrax nazvat Xanaxine starce i predstaviti se kao njena mama... uspjele su i to... za Božić su pozvali cijelu scenu... svi su bili tu... ovo okupljanje su proslavili novom drogom na tržištu... Dark Sparkle... do 8 navečer svi su bili nadrogirani... bilo je tu i orgija i svega... samo su Xanax i Antrax bile same u sobi... ali ne zadugo... Antrax to nije htjela, ali ljubav prema Xanax su je natjerali... vodila je ljubav sa Fabijem i Xanax... sljedeći dan se nitko nije sječao ničega... sve je bilo lijepo sve dok im Danijel nije poslao poruku da se Fabi predozirao... popile su puno votke, i uzele LSD... bila su dva dana do početka škole, a one su po ko zna koji put ležale na Antraxinu krevetu zagrljene i nadrogirane... morale su početi spremati... Pospremile su par minuta prije nego što su Antraxini roditelji došli... počela je škola... one su trpile... više nisu imale love... jedan dan je Antrax sama krenula u školu... bilo joj je čudno zašto xanax nije došla po nju... uvijek je dolazila... znala je da nekaj nije u redu... umjesto u školu krenula je kod xanax... kad je ušla u njenu sobu, imala je kaj vidjet... xanax je u neprirodnom položaju ležala na podu... dotrčala je do nje i vidjela da ne diše... |
...imala je dugu ravnu crnu kosu i tajnovite plave oći... bila je visoka... i dobro građena... bila je ponosna na svoje tijelo... uvijek je bila u crnom... ne da su joj se druge boje gadile... nego je jednostavno voljela crnu boju... soba joj je bila skromno uređena... polica s knjigama, krevet i radni stol... uvijek sve uredno... na zidovima su bile napisane mudre poruke slavnih tipa:"Ludi kažu da činiš pogrešne stvari samo zato što i radiš na svoj način" A. Jolie... slušala je pretežito techno... mrzila je ljude koji mrze različitosti... mislila je da vskom treba pružiti drugu šansu... kada je krenula u osnovnu školu bila je vrlo tiha, ali agresivna djevojčica... bila je inteligentna i uvijek se borila za praavdu... učitelji su je voljeli... vrlo je dobro pamtila... i tako je išla kroz svoje djetinjstvo... dok joj mama nije završia u bolnici... to ju je uništilo... više nije marila ni za školu ni za prijatelje... samo za mamu... morala je promijeniti školu... u drugoj se školi nije dobro uklopila... sve do 7. razreda kad se počela družiti sa dvije cure koje nisu marile za školu... bilo im je stalo samo do zabave... i alkohola... počela je markirati... 8. razred je prošla sa jedva 4... nije upisala školu koja je htjela... i tako je krenula u srednju... i tamo je bila u krugu od 5 prijateljica... sve su se razumijevale... među nijma je posebno voljela Xanax... s njom se poznavala još od prijemnog... već prvi mjesec imala je hrpu neopravdanih... i saznala je Xanaxinu tajnu... sad se nezina ljubav povečala jer je znala da ima šanse kod nje... i tako je jednog dana, dok je bila sa Xanax vani, probala heroin... rekla je da nikad neće zaboravit taj osjećaj... ovo je izvadak iz njenog dnevnika: Danas sam probala hors, osjećaj je preeeejeben... još se tresem... bila sam vani sa Xanax i rekla je da ima nešto da nam podigne raspoloženje... prvo sam rekla ne pogledavajući dvije prazne boce vodke koje su ležale pored nas... nakon nagoovaranja sam pristala... izvadila je smeđi prah koji sam viđala samo u filmovima... znala sam da je to heroin... rekla je da ne uzmem previše... polako sam se nagnula i ušmrkala manju količinu... malo me zapeklo u nosu... ali nakon 10-tak minuta sva je bol nestala, sve misli su bile kao rukom pometene... osjećala sam se blaženo, kao da sam u nekom drugom svijetu... rekla sam joj da ju volim i ona je rekla da voli mene... i tako smo ostatak noći provele zagrljene na mostu... kad sam došla doma, već je bio dan... u meni se lagano počela buditi želja za ponovnim uzimanjem heroina.. ali pošto sam bila mrtva-umorna, samo sam se bacila na krevet i zaspala..." |
Sasvim običan dan... za sve ostale... za Antrax ne... ona je opet, po ko zna koji put, u depri... uvijek isti razlog... već mjesecima... sjedi u svojoj sobi, sama, sluša MP3 i puši već 40 cigaretu... nema potrebu za hranom, pićem, niti za društvom... osim za toplinom jedne male plišane kravice... davnog poklona njene cure... bilo je to stvarno davno... bar se njoj tako činilo... 5 godina prije, ona je krenula u srednju školu... i sve je bilo O.K... dok se nije počela družiti sa njom... sa Xanax... tad je polako, ali sigurno krenula prema dnu... no, dobro, idemo ispočetka... Antrax je imala relativno normalan život... dobri roditelji sa dobrim poslom... imala je u životu sve kaj joj je trebalo... nije dobivala sve kaj je htjela... ali to joj nije bilo važno... od života nije tražila puno... tražila je ljubav i toplinu... i primala ih je... za nju je život bio put sa mnogo skretanja... dobrih i loših... bila je zadovoljna svojim životom... |